Trinaestogodišnjoj Gabrijeli Ivešić iz Žepča teška dijagnoza – akutna limfoblastična leukemija (ALL) – dijagnosticirana je prije skoro četiri godine.

Njena majka Dragana Ivešić prisjeća se kako je sve počelo sa temperaturom koja, i pored antiobiotika i penicilina, nije spadala tri sedmice. Tada devetogodišnja Gabrijela prvo je upućena u Kantonalnu bolnicu Zenica, gdje je doktorica odmah posumnjala u leukemiju. Urađene su dodatne pretrage, a već sutradan ujutro djevojčica je prebačena u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS).

Dijagnoza je bila šok

Dragana se prisjeća da je točna dijagnoza postavljena početkom marta 2020. godine.

• Bio je to šok, trenutak kada vam se u djeliću sekunde sruši cijeli svijet. Bespomoćni ste, ne znate što, kuda i kako dalje. Stotinu misli kroz glavu proleti vam u trenu, i svaka je ružnija od one prethodne, ne vidite izlaz, sve je samo crno. Neko vam nešto govori, tješi vas, daje nadu, ali nijedna riječ ne dopire do vas… – prisjeća se Dragana u povodu 15. Veljače/februara Međunarodnog dana djece oboljele od raka.

Gabrijela je prošla kroz tri ciklusa, što je više od 50 kemoterapija, koje je, prema riječima njene majke, jako teško podnosila.

• Stalno je morala primati trombocite. Imunološki sistem je oslabio, bila je toliko loše, vratila joj se temperatura, da po dvije sedmice nije mogla primiti terapiju…

No najteže Gabrijela je podnosila punkcije, kojih je imala oko 15.

• To je užasno bolno za odraslog čovjeka, a ne za dijete. Kako bi to lakše podnosila, djecu dijelom uspavaju, ali je i to teško podnosila, jer bi poslije imala halucinacije, vikala bi, često ni mene nije mogla prepoznati. Teško je to bilo roditelju gledati.

Gabrijelino liječenje u Sarajevu trajalo je oko osam mjeseci i većinu tog vremena provela je u Klinici za pedijatriju KCUS-a zajedno sa svojom majkom. Jedno vrijeme, pred sami kraj liječenja, bile su smještene i u Roditeljskoj kući.

Za hrabre ljude Udruženja srce za djecu oboljelu od raka u Sarajevu, punih ljubavi, suosjećanja, uvijek spremnih da pomognu i olakšaju, Dragana ima samo riječi hvale.

Nakon perioda liječenja, još 18 mjeseci Gabrijela je primala terapiju održavanja. Tijekom tog perioda, svaki petak morala je vaditi nalaze i primati terapiju…

Bio je to period pandemije koronavirusa, koji je, kaže Dragana, dodatno sve zakomplicirao, jer puna dva mjeseca njih dvije nisu nikoga mogle vidjeti od svoje porodice, osim putem videa.

Dodatno teško za majku koja, je još četvero djece, tri kćerke i sina, ostavila u Žepču sa njihovim ocem, njenim suprugom.

• Često se sjetim tog perioda i onda gledam da potražim neki kutak u kući u kojem ću biti sama, kako bi se isplakala. Bila sam rastrgana na dvije strane. Teško mi je bilo gledati agoniju kroz koju moja Gabi prolazi, ali i misliti na ono ostalo četvero djece, što li su tog dana jeli, jesu li zaspali gladni, boli li ih što…

Pred kraj trećeg ciklusa, trebale su na klinici u Sarajevu ostati 15-ak dana, ostale su gotovo cijeli mjesec, jer je Gabi ponovo bila loše. Ali, onda, pred kraj 2020. stižu dobre vijesti.

Dragana kaže da nikada neće zaboraviti doktoricu koja im je saopćila da je Gabrijelina bolest napokon ušla u reemisiju.

• Nisam točno znala što taj termin znači, pa sam zamolila za pojašnjenje. Doktorica se blago osmjehnula i rekla da se razvoj bolesti zaustavio i da se povlači. Da slijedi nastavak liječenja kako bi se bolest istjerala iz organizma. Bio je to dan ponovnog rođenja sve moje djece, tako sam se osjećala …

Gabrijela nakon bolesti, koju je pobijedila, živi kao i svaki tinejdžer. Ide u školu, sedmi je razred, voli, odbojku, voziti bicikl i svirati klavir.

Rijetko se, kaže njena mama, sjeti perioda kada je bila bolesna.

• I sada je redovno na kontroli u Zenici, svaka tri-četiri mjeseca, a na ljeto ćemo i u KCUS na ponovne provjere. Nadamo se najboljem, jer Gabrijela je dobro, aktivna je, vesela. Uveli smo i prirodne pripravke kako bismo ojačali njen organizam, matičnu mliječ, pravi prirodni med, neven, maslačak, od kojih pripremamo čaj, domaći pekmez od jabuka, aroniju…

Majku tješila kada je šišala

Kao i svaka tinejdžerica i Gabrijela mašta o budućnosti. Njena mama otkriva da bi kad poraste željela postati frizerka, a evo i zašto:

• Prije bolesti imala je ravnu kosu, a poslije liječenja kovrčavu. Kosu od svog prvog šišanja, kad se razboljela, donirala je. Želi biti frizerka, jer shvata važnost koliko kosa znači svakoj osobi, a naročito djevojčicama u njenim godinama. Odluka da se ošiša bila je teška. Iako je za devetogodišnju djevojčicu bila dosta razumna i shvatala je stvari kao da je puno starija, šišanje je bilo nešto posebno emotivno i za mene i za nju. Sestre u klinici pitale su – hoće li je one ošišati, ali sam rekla da ću ipak to ja uraditi. Plakala sam i šišala je, a kad sam završila ona je mene zagrlila i tješila riječima: “Mama, dogovorile smo se da ćemo to uraditi i da nećemo plakati, jer kosa će ponovo narasti…”

Na kraju, ova hrabra majka poručila je svim roditeljima, čija se djeca bore sa opakom bolešću, da rak nije kraj, nego početak borbe za jedan novi život!

• Mi smo vjernici i to je mojoj porodici puno pomoglo kada se Gabi borila. Bez obzira na to koje je čovjek vjere, mislim da vjera u Boga i molitva puno pomažu u takvim trenucima. Naravno, čovjek mora biti hrabar i uporan, a tu je i ljubav, jer oboljeloj djeci treba puno ljubavi i zagrljaja da bi se izborili sa opakom bolešću – ispričala je Dragana Ivešić.

Faktor