Fra Ivica Karatović – Izabrao Žitače umjesto Beograda

 Fra Ivica Karatović – Izabrao Žitače umjesto Beograda

Susretanja i razgovori su za ljude što se boje Boga i njemu se klanjaju. Tako u Seonici, ispred moje osnovne škole, gdje vođen nostalgijom svratim redovno do mog školskog druga Seje, upoznajem fra Ivicu Karatovića iz Novog Šehera pokraj Žepča, inače župnika župe Žitače/Podhum, tačnije župe sv. Ante Padovanskog.

Već sam od mog druga čuo lijepu besjedu o čovjeku fra Ivici, ili kako ga Bošnjaci u Seonici zovu fra Ivo, ali nisam izbliza kako to volim čuti, a razgovor je prava prilika za to. Fra Ivica je u župu Žitače došao 1995.godine i odmah se uključio u izgradnju male drvene crkve u Obrenovcu a potom i obnovu crkve Žitače. Zavolio ljude i svaku stopu kojom je hodio. Služio je malobrojnim mještanima okolnih sela, uglavnom osobama starije životne dobi kojima je pored potrebe da imaju sveštenika trebala i pomoć u pribavljanju lijekova, obilascima, ali i razgovor za kojim čezne svaki usamljeni čovjek.

Fra Ivici ništa nije bilo teško i biva svima na usluzi. Nakon uspješnog službovanja od šest godina odlazi u Dubrovnik pa u svoj Novi Šeher i Vareš. Sjedamo u malu kafanu kod Rasima u Seonici i dok sa drugom Sejom naručujem kafe koje se modernizacijom pretvorile u pedeset nijansi crne, fra Ivica je naručio čaj. Bar je tako tvrdio kroz smijeh kada mu je Rasim donio rum a on reče: “Ja uvijek naručim čaj s rumom ali valjda me ne čuje dobro pa samo donese rum.” Smijemo se svi i već na prvu uviđam da sjedim pored čovjeka čija vedrina naprosto plijeni a mudrost duha reda šalu za šalom. Ispriča nam kako ima izuzetan prijateljski  odnos sa efendijom Azemom Čomorom, imamom džemata Seonica, ali i svim ostalim mještanima. 

Prekida ga telefonski poziv na starom mobitelu koji ne razumije druge mogućnosti osim glasa i sms poruke, a fra Ivica i time pokazuje skromnost i potvrdu da mu materijalno ne znači ništa nad  duhovnosti kao njegovom životnom opredjeljenju. Ženski glas sa druge strane pita ga kako je, što je običaj da se prvo čuje o zdravlju a fra Ivo odgovara uz osmijeh: “Kriza i u džepu i u opancima!” Potom nastavlja ljubazno odgovarati na upit je li kupio sve što treba za proljetnu sadnju cvijeća. Pojašnjava nam da je taj dan već određen za sadnju ruža i još nekih egzotičnih vrsta cvijeća na prostoru oko crkve, te se okreće mom drugu Seji i prenosi mu staru kinesku poslovicu: Ako želiš biti sretan jedan dan – napij se. Ako želiš biti sretan sedam dana – oženi se. Ako želiš biti sretan cijeli život – uzgajaj ruže.“ U prijateljskoj atmosferi sa puno smijeha upoznajemo se bliže i krenu moje interesovanje da čujem iz prve ruke kako se fra Ivica odlučio ponovo doći u Žitače.

“Nudili su mi Vareš, Beograd i Žitače. Iako sam već bio u Varešu i bilo mi lijepo, nisam razmišljao o toj opciji. Između Beograda i Žitača izabrao sam Žitače.” Ovdje zastajem pred spoznajom da je odbio veliki grad u zamjenu za malo mjesto u kojem još pitoma dolina diše umorenim uzdasima jer je čovjeka sve manje a voćnjaci zarastaju u korov i postaju podivljala šuma. Gajevi kestena izumiru, jer priroda i čovjek su spoj od Boga određen i svako prekidanje te veze ostavlja trag. Toga je potpuno svjestan, fra Ivica, ali  i ljepote u dolini dvije rijeke, Neretvice i Seončice koja mu se u oku nastanila i čini sve da je bar malo sačuva.

Nastavljamo razgovor dok u kafanu ulazi grupa radnika. Fra Ivica se hvata za novčanik da ih počasti da nešto popiju. Sejo mu se malo protivi jer su to radnici koji su došli raditi nešto oko škole. Gledam ih dok se naguravaju novčanicima uz upadice i smijeh, sve nenametljivo ljudski, kako je oduvijek i bilo tu. Toliko vedrine u čovjeku i spremnosti  za smijeh na vlastiti račun a da to opet ima jasne okvire kulturnog i pristojnog. Svaku izgovorenu riječ miluje kao maestro žicu na gitari da ostavi najbolji zvuk.

“Znaš li da  fra Ivica svira gitaru? Pita me Sejo pa nastavlja. “On ti je lani za dvije stotina godina postojanja župe Žitače, doveo Sarajevsku filharmoniju!”

Ovdje ostajem u čudu, dok fra Ivica razgovara sa radnicima koje prvi put vidi za susjednim stolom i već kreće smijeh. Niz bore smijalice na njegovom licu vidim kako se cijedi srebro. Ono isto srebro koje su franjevci točili da  sačuvaju Bosnu Srebrenu i od ljudi i od neljudi. Da ostane Bosna a Boga mi i Hercegovina. Da čovjek čovjeku bude čovjek i nikako vuk. Da se traga za dobrim da bi se živjelo u dobru. I kada postelju žulja nepogoda, treba se pokrivati nadom u čovjeka i vjerom u Boga. Fra Ivica  Karatović iz Novog Šehera pokraj Žepča, u svojim rukama čuva svijeću nad pitomom dolinom i budi nadu da će jednom sunce zamijeniti tu svijeću, da u župi Žitače i pitomoj dolini Neretvice i Seonice obasja puno ljudskih lica.

Svjestan da tamo gdje je čovjek i priroda diše, on hodi svoj put žrtvovanja a da se žrtvom ne osjeti, već samo čovjekom kojem dobrota i dobročinstvo jedini su smisao života. Dolaze proljetni blagdani a zasađene ruže bacaju prvi pup. Već su procvali tulipani, narcisi i perunike da oboje proljeće. Fra Ivica miluje žice na gitari i na tišinu spušta ukrase poput usamljenog slikara kojeg je priroda zagrlila baš tu na Žitačama.

                                                                                          Piše Said Šteta, književnik i novinar

Slične objave